Make your own free website on Tripod.com
home
           home
        POVIJEST PASA
Uvod
Povijest pasa
Graða pasa
Pasmine
Linkovi

  
    Budući da podrijetlo psa seže u tako daleku prapovijest, rekonstrukcija njegova razvoja u domaćeg psa moguća je tek kao pretpostavka. Prema Charlesu Darwinu, ocu teorije evolucije, razvio se iz nekoliko vrsta pripadnika obitelji Canidae, vjerojatno od vuka, kojota i različitih tipova šakala. Austrijanac Konrad Lorenz, dobitnik Nobelove nagrade i jedan od poznatijih suvremenih zoologa modificirao je ovu teoriju i smatra da su se neke vrste pasa razvile od vuka, no većina ih je nastala od zlatnog šakala. Kasnije je, međutim, korigirao ovu teoriju ustvrdivši da su psi potomci azijatske vrste vuka. Danas, pak, među znanstvenicima prevladava mišljenje da je pas nastao pripitomljivanjem vuka, premda ne postoji ni morfoloških ni behaviorističkih osnova koje bi ukazivale na to da je vuk predak psa. Jedan od najjačih argumenata u korist teorije o vuku i psu polazi od toga da je domaći pas upravo kao i vuk životinja s izraženim društvenim osobinama za razliku od čaglja i kojota.

       Pretpostavlja se da je do prvih veza između čovjeka i vuka došlo još prije 40 tisuća godina pojavom Homo sapiensa. Pojava domaćeg psa, međutim, datira od prije 12 do 15 tisuća godina, no sigurno je da je pred kraj ledenog doba, prije 10 tisuća godina, veza između čovjeka i psa bila potpuna i nepovratna. To ujedno znači da je pas bio i prva pripitomljena vrsta, prije svinje, goveda, patke ili ovce.
 

Tko je pri susretu čovjeka i vuka napravio prvi korak? Sigurno je da čovjeka kamenoga doba, koji je nakon lova sjedio uz vatru, nisu posebno uznemirivali pogledi svjetlucavih očiju vukova, koji su se s dolaskom noći počeli šuljati oko njegova ognjišta. Štitila ih je vatra upravo kao što i danas od vukova štiti mnoga afrička i australska plemena, dapače, jedan dio ulovljene hrane i njima je dobacivao. Mnogi stručnjaci drže da su se prvi vukovi na ovaj način sprijateljili s čovjekom, a s vremenom preuzeli i ulogu čuvara njegovih nastamba. Kasnije su mu počeli pomagati u lovu, pri vuči ili pri čuvanju stada.
 dal par
   piki
   

vuki U svojoj knjizi "Bijeli vuk, s vučjim čoporom na putu po Arktiku" David Mech opisuje kako nije on pronašao vukove nego oni njega, uspostavljajući ubrzo dijalog s njim. Nema sumnje - ostajali su samo najpitomiji, a drugi su ubrzo odlazili svojim putem. Stoga ni danas ne možemo reći je li vuk ukrotio samoga sebe ili ga je ukrotio čovjek i konačno pripitomio one koji su se odmetnuli od vučjeg čopora, gdje je vladala bespoštedna borba za prevlast i priključili se ugodnijem društvu u "ljudskom čoporu".
                                                                                           
                                                             koki                                            



Sigurno je da je od trenutka kad je čovjek uhvatio prvo mladunče vuka, othranio ga i njegove potomke više nije puštao na "slobodu", a da toga i nije bio svjestan, započeo svojevrsnu prirodnu selekciju. Domestikacija ili pripitomljavanje vuka počelo je, dakle, tako što je čovjek tako reći izolirao nekoliko primjeraka ove životinjske vrste držeći ih u uvjetima koji su se uveliko razlikovali od njihove prirodne životne okoline. Upravo zahvaljujući malom broju životinja koje je čovjek mogao uzgojiti i njihovi su potomci lakše razvijali nova genetička obilježja. Što je odabir bio stroži, to su i razlike u odnosu na prve uzgojene životinje bile veće. Više se nije radilo, kao kod svih domaćih životinja, o prirodnoj selekciji, već je sad čovjek odlučio o tome koje će osobine životinja nasljeđivati. Pripitomljavanje psa vjerojatno je počelo na raznim dijelovima Zemlje, jer se već od samog početka uzgoja današnjeg psa mogu uočiti različite rase. Pri ovoj selekciji koja se temeljila na iskustvu i provodila tijekom tisuća godina odlučujuću su ulogu zacijelo imali geografski i klimatski uvjeti, ali i specifične okolnosti okoline u kojoj se životinja pripitomljivala. Tako su se s vremenom razvili razni tipovi pasa - od velikih snažnih planinskih rasa do vitkih prerijskih pasa i niskih rasa.
Stručnjaci se ne mogu složiti još ni sad o predjelu Zemlje gdje je bio pripitomljen prvi pas. Je li to bilo mladunče sivog vuka sjevera, koji je živio blizu ljudskih naselja, ili indijskog vuka kojeg je čovjek lovio radi mesa, ili pak pustinjski vuk s Bliskog istoka, a možda i vuk koji je živio na Tibetu i u predjelima sjeverne Indije?


    Pretpostavlja se da je mali zapadni azijatski vuk (Canis lupus arabs) bio praotac većine europskih i južno - azijatskih pasmina uključujući i dinga; mali kineski pas bio je vjerojatno predak prvih kineskih pasa, a sjevernoamerički vuk praotac eskimskog psa. Sigurno je da je uvelike dolazilo i do miješanja, koja su dovela do novih pasmina. Svaka se od ovih pasmina dalje razvijala i tako su nastajale međusobno različite pasmine - različita krzna, grade, slušnih i vidnih sposobnosti, karaktera i temperamenta.
Većina se rasa koje danas poznajemo u pasa konsolidirala krajem 19. i početkom 20. stoljeća, no osnovni tipovi rasa kao što su psi čuvari, lovni psi, stražari i kućni psi bili su poznati još u starom Egiptu.


    Prvi crteži psa, koji podsjeća na današnjeg, potječu od prije tri tisuće godina. Bio je to veliki težak lovački pas tipa buldoga iz Azije čiji su crteži pronađeni na zidovima Asiraca i Babilonaca. Čini se da je ovaj pas bio treniran za borbu i lov. Postojali su i hrtovi i kratkonogi psi iz Egipta; u Europi iz željeznog doba nađeni su ostaci pasa različitih veličina, u Kini je poznat pekinezer iz vremena 700 godina prije Krista. Premda o postojanju pasa čuvara stada i vodiča nema valjanih dokaza, ipak je sigurno da su se psi u ovu svrhu uzgajali u Europi i u drugim dijelovima Zemlje nekoliko tisuća godina. U svakom slučaju Rimljani točno razlikuju kućnog psa, ovčare, sportske pse, pse koji se koriste u ratu, pse za borbe u arenama i lovačke pse. Neki od pasa što su ih naslikali umjetnici starog Egipta čini se da imaju ulogu pratitelja čovjeka poput današnjeg psa, no konačna potvrda o psu kao kućnom ljubimcu datira nekoliko stotina godina p. Krista u Grčkoj, gdje se pojavljuje pas tipa maltezera.


    Premda su glavne skupine pasa razvijene već vrlo rano, sve do Charlesa Darwina, nešto više od stotinu godina nije bilo nikakva znanja o evoluciji ili mehanizmu nasljeđivanja različitih obilježja. Tek su pojavom natjecateljskih izložbi pasa utvrđeni standardi za pojedine pasmine glede veličine, oblika i boje kakve i danas poznajemo. Zanimljivo je da je u Velikoj Britaniji koja je od Rimskog doba središte uzgoja pasa, prva službena natjecateljska izložba pasa održana u Newcastleu 1859, i to samo za pointere i setere.
No bez obzira na znanja, standarde ili izložbe, činjenica je da je pas, otkako se prije deset tisuća godina pridružio čovjeku kao lovac, postao važnom karikom u razvoju ljudske vrste. U kasnijim razdobljima mnogi bi farmeri stradali bez pomoći psa, a pojavom prvih gradova i utjecajne društvene elite, pas je postao nezamjenjiv u lovnom športu. Zapravo nema ni jednog razdoblja suvremene civilizacije u kojoj pas nije igrao važnu ulogu.
Do početka 19. stoljeća psi su uzgajani za obavljanje određenih dužnosti, i sigurno je da do tog doba nisu bili uzgajani kao kućni ljubimci. Industrijskim razvojem i padom popularnosti lovnog športa pas se napokon počeo vrednovati i kao kućni ljubimac.










                                                                                                       next
vucko

crna


koki





















haski

















koki








hihi






kok














jamp